JOSIP KOZARAC (1858-1906) u: Pola stolje�a �umarstva V. Dojkovi�, 1926., s 135 O Josipu Kozarcu povodom proslave 100-godi�njice �umarije u Lipovljanima Du�an Klepac, �L 5-6/1970, s.186 Izgubljeni spisi otkrili tajne na�eg velikog knji�evnika: bio je karikaturist, veseljak i strastveni �umar VECERNJI.HR 31.1.2021.

�Tko je jedamput bio u toj na�oj drevnoj �umi, s onim divnim stabarjem, spravnim, �istim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne mo�e nikada zaboraviti. Tu se di�u velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanim ravnim brazdama, koje teku du� cijelog dvadeset metara visokog debla sa sna�nom �irokom kro�njom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka ku�ma. Ponosito se oni redaju jedan do drugoga, kao negda kr�ni vojnici kraji�ki, a iz cijele im prikaze �ita�, da su orija�i snagom, da prkose buri i munji, da su najja�i i najplemenitiji u svom carstvu i plemenu. A kad vjetri� gore zalahori, a tvrdo, glatko li��e sad za�ap�e, sad za�u�ti i za�umi, �ini ti se, da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tu�nim glasom spominju tuge i jade pro�lih davnih vremena � a sad ti se opet �ini, da �uje� nad sobom veli�anstveni �ubor crkvene glazbe ili tu�nu, srce diraju�u pjesmu nagrobnicu . . . Gdje je tlo malo vla�nije, tu se podigo viti, svijetli jasen s bijelom, sitno izvezenom korom, pone�to vijugavog stabla, komu je na vr�iki sjela prozirna kro�nja, poput vela na licu krasotice. Kako koketno stoje, te znati�eljno i nemirno uvis poziru, rekao bi, da su izabrane ljepotice onih oholih uko�enih vojnika . . . Mjestimice podigao se i crni brijest, ispravan kao prst, sa sitnim obje�enim hvojama i lju�turastom korom, uvijek nekako mrk i zlovoljan, pravi pesimista i podmuklica . . . Ta tri debla otimlju se za prvenstvo, �to se ti�e ogromnosti i veli�ine; ovdje nadja�ava hrast, tamo jasen i brijest � oni su �to lav i tigar u carstvu zvjeradi . . . A pod njima i me�u njima utisnuli se grabovi i klenovi, granati, kvrgavi, nakazni � misli�, da vidi� zgrbljenog slugu, kako povezuje i omotava gospodaru svome noge, da ne ozebu; to su �umske parije, robovi, koji su samo zato tu, da hrane i popravljaju tlo visokom hrastu, koji ohol nema kada, da se i za to pobrine . . .�

bista na �umarskom domu u Zagrebu (E. Bohutinsky 1936) spomen plo�a - Koprivnica, �ure Estera 11